Društvo psihologa Istre

Iako se još od vremena atenske duhovne aristokracije kao conditio sine qua non nameće da je nužno brižljivo definirati pojmove prije no što se počnu upotrebljavati u raspravi, nepobitna je činjenica da je veoma teško pojmovno odrediti što se misli kad se kaže ljubav, pa se čini da je psihologija još uvijek u stadiju koji se može najlakše opisati izjavom koju je Aurelije Augustin dao kad su ga pitali što je vrijeme: 'Kad me nitko ne pita znam, ako želim objasniti nekome koji me pita, ne znam!' Iako nepostojanje jedinstvene definicije koju bi svi prihvatili može djelovati kao pomanjkanje uporišta za bilo kakva daljnja razglabanja o ljubavi, odnosno kao nemoć same psihologije da uopće definira jedan od predmeta svojih istraživanja, te da stoga nikakva ingerencija ljudskoga uma tu očito neće biti od pomoći, ipak postoje izvjesne plodonosne perspektive koje pomažu u rasvjetljavanju tog problema. Između mnogih vrijednih znanstvenih pristupa, poput trijarhične teorije ljubavi američkoga psihologa Roberta Sternberga, prema kojoj se ljubav sastoji od tri komponente - bliskosti, strasti i predanosti - čijim kombiniranjem dobivamo taksonomiju različitih vrsta ljubavi, značajne doprinose posljednjih je decenija iznjedrila evolucijska psihologija, pristup u kojemu se spoznaje, načela i teorije iz evolucijske biologije koriste pri istraživanju strukture ljudskog uma, a prema čijim je zastupnicima ljubav univerzalni, transkulturalni fenomen čija je primarna funkcija signaliziranje vezanosti za jednog partnera i spremnosti da se s njime podijele resursi.
Obzirom da se, poput mnogih drugih vrsta, ljudi razmnožavaju spolno, oni se susreću s problemom iznalaženja adekvatnog partnera, zbog čega su žene i muškarci procesom prirodne selekcije razvili različite preferencije prema određenim karakteristikama spola kao odgovor na različite adaptacijske pritiske kojima su bili izloženi tijekom evolucijske prošlosti naše vrste, a što je dokazano brojnim kros-kulturalnim znanstvenim istraživanjima. Prema teoriji roditeljskog ulaganja, temeljne razlike između žena i muškaraca proizlaze iz činjenice da je ulaganje žena u potomstvo daleko veće od ulaganja muškaraca (devet mjeseci trudnoće, razdoblje laktacije), što je za posljedicu imalo da su žene izbirljiviji spol u odabiru partnera. S druge strane, muškarci imaju daleko veći reproduktivni kapacitet, što znači da svoju reproduktivnu vrijednost mogu povećati kratkotrajnim vezama s većim brojem žena, iako u konačnici zbog određenih adaptivnih prednosti biraju dugotrajnu vezu kako bi, između ostalog, dobili isključiv pristup partnerici i tako povećali sigurnost očinstva. Uslijed toga, a prema višestruko repliciranim istraživanjima, kod žena prevladavaju evoluirane preferencije prema višem socijalnom statusu, dobroj financijskoj perspektivi, ambicioznim, produktivnim, poduzetnim, inteligentnim i starijim muškarcima, pouzdanosti i emocionalnoj stabilnosti, atletskom izgledu, dobrom zdravlju i spremnosti da se ulaže u potomstvo, dok su kod muškaraca evoluirane preferencije usmjerene prema onim osobinama žena koje ukazuju na mladost i zdravlje, zbog čega su im privlačnije žene s određenim fizičkim izgledom koji signalizira plodnost i reproduktivnu vrijednost, kao što su ljepota lica, čista i glatka koža, sjajna kosa, bistre oči, dobar mišićni tonus i ljepota tijela (s idealnim omjerom struka i bokova od 0,7 koji odražava optimalnu distribuciju masnog tkiva povezanog s hormonalnim statusom bitnim za plodnost). Drugim riječima, i koliko god to u liberalnom i politički korektnom 21. stoljeću klevetnički ili šovinistički zvučalo, muškarce primarno privlači ženin izgled, a ženama su najvažniji muškarčevi resursi, budući da te osobine partnera maksimalno povećavaju njihove šanse za reproduktivni uspjeh. Međutim, iako one mogu biti dostupne našoj svijesti, mi te preferencije i reproduktivne probleme koje one rješavaju ne artikuliramo na svjesnoj razini, već ih doživljavamo kao želje i emocije koje nas privlače prema potencijalnom partneru, odnosno odbijaju od drugih ljudi, što znači da nas neki potencijalni partner privlači dok prema drugima osjećamo odbojnost bez svjesnosti adaptivne logike koja je u osnovi tih preferencija. Jedna od evoluiranih preferencija, izraženija kod žena, no kod muškaraca (iako je oba spola pri izboru partnera za dugoročnu vezu stavljaju na prvo mjesto), zbog toga što su žene trebale pronaći ne samo muškarca koji ima resurse, nego i muškarca koji ih želi investirati u nju i zajedničko potomstvo, jest ljubav. U svjetlu evolucijske psihologije, to je vrlo složen problem obzirom da je potrebno pronaći znakove koji govore o budućoj vezanosti i usmjeravanju resursa, zbog čega žene pri izboru dugotrajnog partnera naročitu pažnju poklanjaju ljubavi, odnosno onim ponašanjima muškaraca koja svjedoče o ljubavi, a koja se nazivaju izrazima ljubavi. Riječ je o ponašanjima kao što su vjernost, odnosno nedjeljiv pristup partnerovim seksualnim kapacitetima, usmjeravanje resursa prema voljenoj osobi, emocionalna podrška, reprodukcija, roditeljsko ulaganje, jer sva ta ponašanja govore o ljubavi, odnosno o seksualnim, ekonomskim, emocionalnim i genetskim resursima koji su usmjereni prema jednoj osobi. Zbog toga žene pri izboru dugotrajnog partnera ljubavi poklanjaju posebnu pažnju, pa proizlazi da je funkcija ljubavi riješiti određene adaptivne probleme koji u konačnici vode prenošenju genetskog materijala na potomstvo.

Marko Rojnić, psiholog