Tekstovi
Klimatske promjene iza zavjese šutnje i poricanja
Tekst kolege Dževdeta Hadžiselimovića objavljen u Glasu Istre.
Što izdvojiti iz brzo rastućeg korpusa spoznaja o klimatskim promjenama (dalje u tekstu k. p.) i globalnom zatopljenju, a da to bude kratko i prikladno za dnevne novine? Kakvo vražje globalno zatopljenje, a ovakva hladnoća, likovali su prethodnih dana klimatski skeptici uključivši tu i neke medije, da obične smrtnike i ne spominjemo, premda u abecedu znanosti o klimi spada i spoznaja da k.p. određuju i učestalije ekstremne vremenske manifestacije kao što su valovi vrućine, ali i valovi hladnoće te mnoge druge posljedice. Da su se potrudili mogli su naći i znanstvene studije, dostupne na internetu, koje su ovakvu zimu u Europi predvidjele na osnovu otkrivene povezanosti europske zime i intenziteta topljenja leda tijekom arktičkog ljeta. I opet imamo paradoks: što izraženije arktičko ljeto to hladnija europska zima. Studija Ralfa Jaisera i suradnika o tome, objavljena početkom siječnja 2012., samo je potvrdila ono što je u studenom 2010. zaključio i Vladimir Petoukhov iz Instituta za istraživanja klime u Potsdamu, nagovijestivši da će se ekstremne zime u Europi i Sjevernoj Aziji događati i češće nego ranije.
Nakon što sam kratko komentirao aktualni nesporazum, koji samo pokazuje kako je klima vrlo kompleksna pojava, izdvojit ću tek jedan ilustrativan problem iz obilja znanstvenih spoznaja i istraživanja o k. p., njihovim ozbiljnim posljedicama po život, dobrobit i duševno zdravlje sadašnje, a još više budućih generacija. Navedem li samo stradanje desetaka milijuna ljudi u uraganima Katrina i Irene, u velikim poplavama u Pakistanu, Tajlandu, Kini i Australiji te valu vrućine i požarima u Rusiji, ekonomske štete, ljudske gubitke, traume milijuna odraslih i djece, što je uobičajene u spomenutim situacijama, te da je učestalost takvih zbivanja znatno veća nego ranije, sve bi to trebalo bi biti sasvim dovoljno da se k.p. shvate kao vrlo ozbiljna globalna prijetnja. Tako to i jeste, barem na razini stava, ali na razini praktičnog ponašanja dominira životni stil energetske neracionalnosti, potiskivanje i prepuštanje zabavi svih vrsta, putovanjima i tehnološkim igračkama. Recimo, 91% Iraca smatra da se globalna klima mijenja, a tek ih je 18% spremno da razmisle o suzdržavanju od putovanja avionom. Slično, čak 98% ispitanika, u jednom istraživanju u Italiji, smatra da je hitno potreban globalni dogovor o očuvanju klime, ali se velika većina njih svakodnevno ponaša kao da problem k.p. ne postoji. I u istraživanju, koje smo nedavno proveli u Puli na 170 studenata, dobili smo slične rezultate. Preko 80% studenata drži da su k.p. ozbiljan problem i prijetnja budućim generacijama, njihovom životu i sigurnosti, a oko 90% njih smatra da ljudi rado potiskuju razmišljanja o k.p. i okreću se ugodnijim stvarima. Neki od njih zanimljivo i ozbiljno promišljaju o tome, slično svojim vršnjacima i drugdje u svijetu. Navodimo tek poneku rečenicu njihovih pojašnjenja. Tako jedna studentica kaže: „ Nemaran je čovjek oko k.p.. Tiču se svih nas, ali su 'iza' pa nas se ne tiču. Ono što ljude ne pogađa izravno, oni potiskuju.“ Ovo stavljanje „iza“, potiskivanje, poricanje, ignoriranje i sl. predmet je brojnih istraživanja u psihologiji i sociologiji i događa se skoro posvuda u svijetu. Jedan student povijesti razmišlja ovako: „Sve će teže biti živjeti na Zemlji... Ljudi se okreću novcu, ne misle o k.p., one su im negdje daleko, u Africi. Malo znamo o njima, škole nam nisu dale ništa. Treba što više raditi s djecom… Moraju znati, da ih malo potrese. Strah može pomoći, ali ga treba osvijestiti. On je tu, tinja, nije probuđen… Mediji ne rade svoj posao, kapital želi da se ljudi zabavljaju“. Dakako da je vitalni interes kapitala da se ljudi opuste, zabavljaju i troše. Zanimljivo je da ovaj budući nastavnik smatra da škole ne uče ništa o k. p., ali da bi s djecom trebalo sustavno raditi. Točne su mu i opservacije o potisnutim strahovima, koji „tinjaju“ te ih je potrebno osvijestiti i kanalizirati u korisne aktivnosti očuvanja klime. Drugi student povijesti dopunjava prethodna razmišljanja: „Ljudi su i u povijesti potiskivali neugodne stvari. Bolje je misliti da ne postoje. Ljudi ne vole strahovati i žive po navici… Ne brinemo jer ne znamo, sve je to odloženo i ne pokreće nas. Osim znanja malo je i poticaja, a oni bi trebali ići i odozdo.“ Vrlo je zanimljiva misao da poticaji za aktivnosti trebaju doći i odozdo. Razočarani manjkavošću moderne demokracije i snažnim utjecajem lobija fosilnih goriva, automobilske i zrakoplovne industrije na političare, a što je uzrok neuspješnosti brojnih konferencija o klimatskim promjenama, neki odgovorniji ljudi okreću se lokalnim inicijativama i individualnim naporima u očuvanju klime te usvajanju životnog stila dobrovoljne jednostavnosti.
Osim upravo tek ilustrativno naznačenog problema vezanog za k.p., spomenut ću tek u natuknicama još neke teme i probleme, a kao poziv na promišljanje i učenje o k.p., na ponašanja bitna za očuvanje što povoljnije klime te pripremanje na klimatske nepogode. Htjeli mi to ili ne, tijek događanja će tražiti od svih nas da se i kao društvo i kao pojedinci što bolje i što prije klimatski opismenimo te da o onom što je ovdje tek spominjem naučimo znatno više. Dakle, u natuknicama: osnove klimatske znanosti, povijest klime i k.p.; međunarodne institucije koje okupljaju brojne znanstvenike koji se bave k.p.; klimatska pismenost i kako je postići?; pedagogija k.p. i prilagodba školskog sustava; brojna istraživanja o nepovoljnim učincima uragana Katrina i poplava u Queenslandu na metalno zdravlje djece i odraslih; od racionalnih strahova ka odgovornom ponašanju; klimatski scenariji bliže i dalje budućnost; nepovoljna klimatska budućnost turizma na Mediteranu; arhitektura za očuvanje klime i potreba da svi projekti i ulaganja (pa i aktualni u Puli) uvažavaju činjenicu k.p.; doprinosi suvremene umjetnosti, posebno likovne, u osvješćivanju fenomena k.p.; socijalna nepravednost i k.p.– najviše će stradati ili već stradaju oni koji su najmanje krivi za k.p.; klimatski emigranti (izbjeglice) i kako im pomoći?; osobni, nacionalni i civilizacijski otisak Co2; metode greenwasha ili bojanje vraga u zeleno; masmediji (i meteorološka izvješća u njima) kao propuštene prilika da se klimatski opismenimo; moderna klimatska znanost kao mitska Kasandra (prognoze joj se u pravilu obistine, ali im malo tko vjeruje); kako se ponašati racionalno u energetski obijesnoj i rastrošnoj civilizaciji? itd.
Završit ću ovaj vrlo sažeti osvrt na k.p. promišljenim, motivirajućim i smirenim riječima Alison Tickell, izrečenim povodom izložbe The Earth u londonskoj Royl Academy of Arts, nakon neuspjeha konferencije o klimi, održane 2009. u Kopenhagenu: „Živimo lagodno, s vrlo neugodnim informacijama koje iritiraju rubna područja naših razmišljanja. Te su informacije poduprte bogatim nalazima tisuća znanstvenika i kažu da se naš planet neosporno zagrijava, da su ugroženi ekosustavi i vrste, a da mi imamo ograničeno vrijeme i sredstva da se tome odupremo…Ohrabriti valja one umjetnike koji su k.p. odabrali za središte svoga rada, a oni će možda nadahnuti i nas ostale na akciju.“
Dževdet Hadžiselimović
Nakon što sam kratko komentirao aktualni nesporazum, koji samo pokazuje kako je klima vrlo kompleksna pojava, izdvojit ću tek jedan ilustrativan problem iz obilja znanstvenih spoznaja i istraživanja o k. p., njihovim ozbiljnim posljedicama po život, dobrobit i duševno zdravlje sadašnje, a još više budućih generacija. Navedem li samo stradanje desetaka milijuna ljudi u uraganima Katrina i Irene, u velikim poplavama u Pakistanu, Tajlandu, Kini i Australiji te valu vrućine i požarima u Rusiji, ekonomske štete, ljudske gubitke, traume milijuna odraslih i djece, što je uobičajene u spomenutim situacijama, te da je učestalost takvih zbivanja znatno veća nego ranije, sve bi to trebalo bi biti sasvim dovoljno da se k.p. shvate kao vrlo ozbiljna globalna prijetnja. Tako to i jeste, barem na razini stava, ali na razini praktičnog ponašanja dominira životni stil energetske neracionalnosti, potiskivanje i prepuštanje zabavi svih vrsta, putovanjima i tehnološkim igračkama. Recimo, 91% Iraca smatra da se globalna klima mijenja, a tek ih je 18% spremno da razmisle o suzdržavanju od putovanja avionom. Slično, čak 98% ispitanika, u jednom istraživanju u Italiji, smatra da je hitno potreban globalni dogovor o očuvanju klime, ali se velika većina njih svakodnevno ponaša kao da problem k.p. ne postoji. I u istraživanju, koje smo nedavno proveli u Puli na 170 studenata, dobili smo slične rezultate. Preko 80% studenata drži da su k.p. ozbiljan problem i prijetnja budućim generacijama, njihovom životu i sigurnosti, a oko 90% njih smatra da ljudi rado potiskuju razmišljanja o k.p. i okreću se ugodnijim stvarima. Neki od njih zanimljivo i ozbiljno promišljaju o tome, slično svojim vršnjacima i drugdje u svijetu. Navodimo tek poneku rečenicu njihovih pojašnjenja. Tako jedna studentica kaže: „ Nemaran je čovjek oko k.p.. Tiču se svih nas, ali su 'iza' pa nas se ne tiču. Ono što ljude ne pogađa izravno, oni potiskuju.“ Ovo stavljanje „iza“, potiskivanje, poricanje, ignoriranje i sl. predmet je brojnih istraživanja u psihologiji i sociologiji i događa se skoro posvuda u svijetu. Jedan student povijesti razmišlja ovako: „Sve će teže biti živjeti na Zemlji... Ljudi se okreću novcu, ne misle o k.p., one su im negdje daleko, u Africi. Malo znamo o njima, škole nam nisu dale ništa. Treba što više raditi s djecom… Moraju znati, da ih malo potrese. Strah može pomoći, ali ga treba osvijestiti. On je tu, tinja, nije probuđen… Mediji ne rade svoj posao, kapital želi da se ljudi zabavljaju“. Dakako da je vitalni interes kapitala da se ljudi opuste, zabavljaju i troše. Zanimljivo je da ovaj budući nastavnik smatra da škole ne uče ništa o k. p., ali da bi s djecom trebalo sustavno raditi. Točne su mu i opservacije o potisnutim strahovima, koji „tinjaju“ te ih je potrebno osvijestiti i kanalizirati u korisne aktivnosti očuvanja klime. Drugi student povijesti dopunjava prethodna razmišljanja: „Ljudi su i u povijesti potiskivali neugodne stvari. Bolje je misliti da ne postoje. Ljudi ne vole strahovati i žive po navici… Ne brinemo jer ne znamo, sve je to odloženo i ne pokreće nas. Osim znanja malo je i poticaja, a oni bi trebali ići i odozdo.“ Vrlo je zanimljiva misao da poticaji za aktivnosti trebaju doći i odozdo. Razočarani manjkavošću moderne demokracije i snažnim utjecajem lobija fosilnih goriva, automobilske i zrakoplovne industrije na političare, a što je uzrok neuspješnosti brojnih konferencija o klimatskim promjenama, neki odgovorniji ljudi okreću se lokalnim inicijativama i individualnim naporima u očuvanju klime te usvajanju životnog stila dobrovoljne jednostavnosti.
Osim upravo tek ilustrativno naznačenog problema vezanog za k.p., spomenut ću tek u natuknicama još neke teme i probleme, a kao poziv na promišljanje i učenje o k.p., na ponašanja bitna za očuvanje što povoljnije klime te pripremanje na klimatske nepogode. Htjeli mi to ili ne, tijek događanja će tražiti od svih nas da se i kao društvo i kao pojedinci što bolje i što prije klimatski opismenimo te da o onom što je ovdje tek spominjem naučimo znatno više. Dakle, u natuknicama: osnove klimatske znanosti, povijest klime i k.p.; međunarodne institucije koje okupljaju brojne znanstvenike koji se bave k.p.; klimatska pismenost i kako je postići?; pedagogija k.p. i prilagodba školskog sustava; brojna istraživanja o nepovoljnim učincima uragana Katrina i poplava u Queenslandu na metalno zdravlje djece i odraslih; od racionalnih strahova ka odgovornom ponašanju; klimatski scenariji bliže i dalje budućnost; nepovoljna klimatska budućnost turizma na Mediteranu; arhitektura za očuvanje klime i potreba da svi projekti i ulaganja (pa i aktualni u Puli) uvažavaju činjenicu k.p.; doprinosi suvremene umjetnosti, posebno likovne, u osvješćivanju fenomena k.p.; socijalna nepravednost i k.p.– najviše će stradati ili već stradaju oni koji su najmanje krivi za k.p.; klimatski emigranti (izbjeglice) i kako im pomoći?; osobni, nacionalni i civilizacijski otisak Co2; metode greenwasha ili bojanje vraga u zeleno; masmediji (i meteorološka izvješća u njima) kao propuštene prilika da se klimatski opismenimo; moderna klimatska znanost kao mitska Kasandra (prognoze joj se u pravilu obistine, ali im malo tko vjeruje); kako se ponašati racionalno u energetski obijesnoj i rastrošnoj civilizaciji? itd.
Završit ću ovaj vrlo sažeti osvrt na k.p. promišljenim, motivirajućim i smirenim riječima Alison Tickell, izrečenim povodom izložbe The Earth u londonskoj Royl Academy of Arts, nakon neuspjeha konferencije o klimi, održane 2009. u Kopenhagenu: „Živimo lagodno, s vrlo neugodnim informacijama koje iritiraju rubna područja naših razmišljanja. Te su informacije poduprte bogatim nalazima tisuća znanstvenika i kažu da se naš planet neosporno zagrijava, da su ugroženi ekosustavi i vrste, a da mi imamo ograničeno vrijeme i sredstva da se tome odupremo…Ohrabriti valja one umjetnike koji su k.p. odabrali za središte svoga rada, a oni će možda nadahnuti i nas ostale na akciju.“
Dževdet Hadžiselimović