Tekstovi
O ljubavi
Objavljeno u Glasu Istre u sklopu 4. tjedna psihologije 2011. godine.
Što kažu psiholozi?
Suprotnosti se privlače?
Ljubav stoljećima inspirira umjetnike, stalna je tema pjesama, romana, filmova, serija, časopisa, a još uvijek je toliko kompleksan pojam da znanstvenicima, uključujući psihologe, stvara poteškoće kada je žele „ispitivati i dokazivati“ svojim metodama.
Istraživanja potvrđuju važnost tjelesnog izgleda u razvoju privlačnosti, ali ističu i neke druge okolnosti. Tako je, na primjer, blizina značajan faktor pa će nam se više sviđati osobe koje češće vidimo i s kojima smo u interakciji. Poznata izreka: „Suprotnosti se privlače“ u istraživanjima se nije potvrdila – kao partnere i prijatelje ipak radije biramo osobe koje su nam slične: takve osobe s nama dijele slične vrijednosti i uvjerenja, pružaju nam pozitivnu sliku o nama samima i našim osobinama te smo skloni smo vjerovati da se i mi njima sviđamo.
Od privlačnosti do ljubavi dalek je put, a jedna od postaja je zaljubljenost - intenzivno emotivno stanje na početku veze koje obilježavaju ushićenost, sreća, iščekivanje, „leptirići u trbuhu“, savršena slika partnera. Rok trajanja zaljubljenosti je ograničen pa s vremenom ružičaste naočale spadaju, vraćamo se u stvarni svijet. Za pravu ljubav su, osim strasti, potrebne druge stvari: intimnost ili bliskost (poštivanje druge osobe, dijeljenje osjećaja, podrška u teškim trenucima) i odanost (odluka i obveza da održimo dugotrajnu vezu). Nedostatak jedne od tri komponente govori da se radi o nečemu drugome, a ne pravoj ljubavi: sviđanju, „slijepoj“ ljubavi, prijateljstvu, ispraznoj, romantičnog ili prividnog ljubavi.
Većina parova nakon nekoliko desetljeća braka govori da su im brakovi uspješni jer su im partneri ujedno i najbolji prijatelji, jer im vjeruju i pružaju podršku, ali lijepo je čuti da određen postotak ljudi i u starijoj dobi još spominje leptiriće u stomaku kad pogleda u oči voljene osobe.
Marina Župan, psihologinja
Iz psihoanalitičkog kuta:
Kako se vezati i ostati slobodni?
Svaka osoba teži približiti se drugoj osobi, biti s njom bliska, a s druge strane želi razviti svoj identitet, autonomnost, samostalnost. Dogodi se ponekad da ako volimo doživljavamo da moramo odustati od sebe, a ako ne želimo odustati od sebe - ne možemo onda biti u vezi, bliski s nekim.
Sposobnost voljenja u odrasloj dobi rezultat je razvoja i uspostavlja se još u ranom djetinjstvu u odnosu koji razvijaju majka i dijete.
U ranom djetinjstvu dijete ima doživljaj jedinstva s majkom. Iz tog jedinstva dijete se psiholoski rađa, malo pomalo. Ako briga oko djeteta nije dovoljno dobra tijekom prvih godina života, može doći do zastoja koji će stvoriti dilemu u odrasloj dobi: biti ja ili voljeti tebe? Taj konflikt dolazi zbog nemogućnosti osobe da ovisi i bude vezana uz nekoga jer je to doživljeno kao dokaz nemoći, ili pak osoba ima pretjeranu potrebu za drugim zbog straha od samoće i gubitka ljubavi.
Osoba može tako uspostaviti narcistički ili simbiotski tip odnosa. U narcističkom odnosu svaka potreba za drugom osobom doživljava se kao omalovažavanje sebe ili slabost i zato se javlja sram. Stoga se druga osoba može doživjeti:
- kao vlastiti produžetak odnosno «ti si moja desna ruka», pa se očekuje da drugi moraju znati što osoba hoće – i bez riječi;
- kao ogledalo savršenstva «ti si moja slika u ogledalu»: osoba može prihvatiti drugog samo ako se ovaj slaže s njim i divi. Drugo različito mišljenje ili gledanje ne postoji jer ugrožava savršenstvo.
- kao izvor moći «daj mi tvoju moć»: druga osoba mora biti savršena i uspješna jer to, kroz njezinu kontrolu, daje moć. Drugi mora biti svemoćan i pod kontrolom koja se postiže često preko zavođenja.
U simbiotskom tipu odnosa osoba ima životnu potrebu za povezivanjem s drugom osobom. Svako neslaganje ili različito misljenje doživljava se kao opasnost gubitka ljubavi. Osoba ima potrebu za drugom osobom kao potvrdu da postoji i vrijedi, ili se mora brinuti o drugima da bi izbjegla doživljaj da je ostavljena. Nadalje, osoba traži pomoć, ali je na sve načine odbija ili doprinosi tome da ta pomoć ne uspije. Drugi je potreban da se kroz suprotnosti osoba može osjetiti ispunjenom. Sposobnost voljenja uspostavlja se kad odustanemo od ideala o vezi koji će ispuniti ono što nam je nedostajalo. Kad prihvatimo da je veza proces u kojem se iznova pokušavamo slušati i čuti - približavamo se ljubavi.
Romana Nićiforović Kliček, psihologinja, grupna analitičarka
Ester Jadreško, psihoterapeutkinja, grupna analitičarka
U sklopu 4. Tjedna psihologije Ester Jadreško 16. 2. 2011. s početkom u 18 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli održat će predavanje s naslovom: Biti ili voljeti: što nas sprječava da stvorimo bliskost?
Suprotnosti se privlače?
Ljubav stoljećima inspirira umjetnike, stalna je tema pjesama, romana, filmova, serija, časopisa, a još uvijek je toliko kompleksan pojam da znanstvenicima, uključujući psihologe, stvara poteškoće kada je žele „ispitivati i dokazivati“ svojim metodama.
Istraživanja potvrđuju važnost tjelesnog izgleda u razvoju privlačnosti, ali ističu i neke druge okolnosti. Tako je, na primjer, blizina značajan faktor pa će nam se više sviđati osobe koje češće vidimo i s kojima smo u interakciji. Poznata izreka: „Suprotnosti se privlače“ u istraživanjima se nije potvrdila – kao partnere i prijatelje ipak radije biramo osobe koje su nam slične: takve osobe s nama dijele slične vrijednosti i uvjerenja, pružaju nam pozitivnu sliku o nama samima i našim osobinama te smo skloni smo vjerovati da se i mi njima sviđamo.
Od privlačnosti do ljubavi dalek je put, a jedna od postaja je zaljubljenost - intenzivno emotivno stanje na početku veze koje obilježavaju ushićenost, sreća, iščekivanje, „leptirići u trbuhu“, savršena slika partnera. Rok trajanja zaljubljenosti je ograničen pa s vremenom ružičaste naočale spadaju, vraćamo se u stvarni svijet. Za pravu ljubav su, osim strasti, potrebne druge stvari: intimnost ili bliskost (poštivanje druge osobe, dijeljenje osjećaja, podrška u teškim trenucima) i odanost (odluka i obveza da održimo dugotrajnu vezu). Nedostatak jedne od tri komponente govori da se radi o nečemu drugome, a ne pravoj ljubavi: sviđanju, „slijepoj“ ljubavi, prijateljstvu, ispraznoj, romantičnog ili prividnog ljubavi.
Većina parova nakon nekoliko desetljeća braka govori da su im brakovi uspješni jer su im partneri ujedno i najbolji prijatelji, jer im vjeruju i pružaju podršku, ali lijepo je čuti da određen postotak ljudi i u starijoj dobi još spominje leptiriće u stomaku kad pogleda u oči voljene osobe.
Marina Župan, psihologinja
Iz psihoanalitičkog kuta:
Kako se vezati i ostati slobodni?
Svaka osoba teži približiti se drugoj osobi, biti s njom bliska, a s druge strane želi razviti svoj identitet, autonomnost, samostalnost. Dogodi se ponekad da ako volimo doživljavamo da moramo odustati od sebe, a ako ne želimo odustati od sebe - ne možemo onda biti u vezi, bliski s nekim.
Sposobnost voljenja u odrasloj dobi rezultat je razvoja i uspostavlja se još u ranom djetinjstvu u odnosu koji razvijaju majka i dijete.
U ranom djetinjstvu dijete ima doživljaj jedinstva s majkom. Iz tog jedinstva dijete se psiholoski rađa, malo pomalo. Ako briga oko djeteta nije dovoljno dobra tijekom prvih godina života, može doći do zastoja koji će stvoriti dilemu u odrasloj dobi: biti ja ili voljeti tebe? Taj konflikt dolazi zbog nemogućnosti osobe da ovisi i bude vezana uz nekoga jer je to doživljeno kao dokaz nemoći, ili pak osoba ima pretjeranu potrebu za drugim zbog straha od samoće i gubitka ljubavi.
Osoba može tako uspostaviti narcistički ili simbiotski tip odnosa. U narcističkom odnosu svaka potreba za drugom osobom doživljava se kao omalovažavanje sebe ili slabost i zato se javlja sram. Stoga se druga osoba može doživjeti:
- kao vlastiti produžetak odnosno «ti si moja desna ruka», pa se očekuje da drugi moraju znati što osoba hoće – i bez riječi;
- kao ogledalo savršenstva «ti si moja slika u ogledalu»: osoba može prihvatiti drugog samo ako se ovaj slaže s njim i divi. Drugo različito mišljenje ili gledanje ne postoji jer ugrožava savršenstvo.
- kao izvor moći «daj mi tvoju moć»: druga osoba mora biti savršena i uspješna jer to, kroz njezinu kontrolu, daje moć. Drugi mora biti svemoćan i pod kontrolom koja se postiže često preko zavođenja.
U simbiotskom tipu odnosa osoba ima životnu potrebu za povezivanjem s drugom osobom. Svako neslaganje ili različito misljenje doživljava se kao opasnost gubitka ljubavi. Osoba ima potrebu za drugom osobom kao potvrdu da postoji i vrijedi, ili se mora brinuti o drugima da bi izbjegla doživljaj da je ostavljena. Nadalje, osoba traži pomoć, ali je na sve načine odbija ili doprinosi tome da ta pomoć ne uspije. Drugi je potreban da se kroz suprotnosti osoba može osjetiti ispunjenom. Sposobnost voljenja uspostavlja se kad odustanemo od ideala o vezi koji će ispuniti ono što nam je nedostajalo. Kad prihvatimo da je veza proces u kojem se iznova pokušavamo slušati i čuti - približavamo se ljubavi.
Romana Nićiforović Kliček, psihologinja, grupna analitičarka
Ester Jadreško, psihoterapeutkinja, grupna analitičarka
U sklopu 4. Tjedna psihologije Ester Jadreško 16. 2. 2011. s početkom u 18 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli održat će predavanje s naslovom: Biti ili voljeti: što nas sprječava da stvorimo bliskost?