Tekstovi
Psihologinje u socijalnoj skrbi: Psiholog je dužan uvažiti različite poglede na svijet
Objavljeno u Glasu Istre u sklopu 3. tjedna psihologije 2010. godine.
Socijalna skrb prilično obuhvaća širok raspon djelatnosti. Na primjer, Marina Župan radi u Kući milosrđa u Majmajoli, a Kristina Pauro u centru za socijalnu skrb u Puli.
Gdje su sve zaposleni psiholozi u socijalnoj skrbi u Istri?
U socijalnoj skrbi psiholozi se zapošljavaju u centrima za socijalnu skrb, dječjim domovima, ustanovama za djecu i mladež s poremećajima u ponašanju i ustanovama za osobe s različitim vrstama invaliditeta. Na području Istre djeluje šest centara za socijalnu skrb, dvije ustanove za nezbrinutu djecu, jedna ustanova za djecu i mladež s poremećajima u ponašanju, te nekoliko ustanova za osobe s različitim vrstama invaliditeta. Djelovanje psihologa u socijalnoj skrbi spada u područje psihosocijalnog rada koji obuhvaća rad s pojedincem, partnerima, obitelji, grupom itd. Psiholozi su u pravilu članovi timova zajedno sa socijalnim radnicima, defektolozima, pedagozima, pravnicima, odgajateljima i drugima.
Tko su klijenti centara za socijalnu skrb?
Klijenti Centra za socijalnu skrb su pojedinci, obitelji i grupe u krizi ili nevolji. Radi se o poremećenim odnosima, zlostavljanju u obitelji, razvodima brakova, zlostavljanju i zanemarivanju djece, problematičnim, asocijalnim i delinkventnim ponašanjima mladih, duševno bolesnim i tjelesno hendikepiranim osobama, nezaposlenima, siromašnima i dr. Takva stanja smanjuju životne šanse pojedinaca, narušavaju odnose u obitelji, potiču probleme u odgoju i ponašanju djece. U psihičkom smislu to se može očitovati kao: nisko samopouzdanje i samopoštovanje, razdražljivost, agresivnost, izbjegavanje socijalnih kontakata, tjeskoba, depresija, psihosomatske smetnje i drugo.
Čime se bave psiholozi u psihosocijalnom radu?
Profesionalno djelovanje psihologa pokriva relativno ograničen dio složenih osobnih, obiteljskih i socijalnih situacija klijenata. Ugroženim pojedincima, obiteljima i grupama pruža se pomoć i podrška na emocionalnoj, psihičkoj, te egzistencijalnoj i socijalnoj razini. Posao psihologa je vezan uz svakodnevne životne situacije, ali i planiranje budućeg života klijenta, njegov osobni rast i razvoj, položaj u obitelji, međuljudske odnose itd. Zbog vrste i težine problema psiholog je konstantno opterećen brojnim pitanjima i dvojbama: koji je stupanj nebrige i zanemarivanja moguće tolerirati ne izdvajajući djecu iz obitelji, jer bi izdvajanje, zbog dječjih osobnosti i drugih okolnosti, moglo biti pogubnije; što učiniti s maloljetnim delinkventom čije poteškoće nisu dostupne tretmanu u instituciji, a ne postoji druga institucija primjerena njegovim problemima; kako pomoći roditeljima „izgubljenim“ u zahtjevima koje nameće odrastanje djece, itd. Psiholog je dužan uvažiti različite poglede na svijet, razumjeti i pomagati osobama opterećenim različitim problemima koji često prelaze granice uobičajenog ljudskog iskustva.
Koja djeca se smještaju u dječje domove?
Većina djece smještene u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi dolazi iz obitelji u kojima su kroz duže vrijeme bila zanemarivana ili zlostavljana i svatko od njih nosi posljedice tih iskustava koja se očituju kroz više područja psihofizičkog razvoja. Djeca koja u obitelji nisu iskusila brigu i pažnju, teško razvijaju povjerenje u roditelje koje je temelj povjerenja i u ostale ljude. Nedostatak topline, suosjećanja i kvalitetne komunikacije u primarnoj obitelji, kao i nedovoljno razvijene socijalne vještine stvaraju poteškoće u formiranju vršnjačkih odnosa, kao i snalaženja u cjelokupoj socijalnoj okolini. Kako se tijekom odrastanja pokušavaju nositi sa situacijama za koje, obzirom na svoju dob, nisu zreli ni pripremljeni, njihova prva iskustva u rješavanju problema su neuspješna te im s vremenom počinje nedostajati vjere u vlastite sposobnosti, entuzijazma, optimizma. Uglavnom uče privlačiti pažnju na neprimjerene načine pa se u svakodnevnim situacijama često ističu neprimjerenim ponašanjima i bivaju etiketirani kao "problematični".
Kako izgleda posao psihologinje u Kući milosrđa – Caritasovom domu za djecu?
Dolaskom u Kuću milosrđa (Caritasova kuća za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi) djeci se nastoji osigurati uvjete za njihov zdravi razvoj koje nisu imali u svojoj primarnoj obitelji: nastoji se omogućiti da u obiteljskoj atmosferi, kroz međusobno prihvaćanje i povjerenje, polako izgrađuju svoju ličnost, stvaraju pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima, stvaraju prijateljstva kroz koja uče davati i primati ljubav, razvijaju povjerenje u druge ljude, rješavaju probleme na prihvatljive načine. Posao psihologa u dječjem domu vrlo je raznolik i prilagođava se potrebama pojedinog djeteta u određenoj fazi njegovog razvoja i boravka u ustanovi. Dolaskom u dom, djetetu se pruža podrška u suočavanju s pretrpljenim traumama, tugovanju, suočavanju sa stresom. Kroz izgrađivanje odnosa s drugim štićenicima i odgajateljima, dijete uči komunicirati i rješavati konflikte na prihvatljiv način, razmišlja o svojim ponašanjima i izborima koje čini, uči se odgovornosti.
Tijekom odrastanja svi se mi u određenim fazama života propitujemo tko smo i što želimo postići. Između ranog djetinjstva i adolescencije djeca počinju postavljati pitanja kakva su ona zapravo. U odnosu na ranije, slika o sebi postaje sve složenija i sve se više temelji na stavovima, uvjerenjima i odnosima s drugim ljudima. Temeljem povratnih informacija koje djeca dobivaju prvenstveno od roditelja, ali i odgajatelja u vrtiću, nastavnika u školi i drugih, oni postepeno izgrađuju svoj identitet. Doživljavajući sebe dobrim i prihvaćenim od strane okoline, dijete će manifestirati dobro adaptirano ponašanje u skladu s dobi i razviti odgovarajuće samopoštovanje. Odgoj s ciljem razvoja pozitivnih identiteta djece i adolescenata visokog samopoštovanja odgovornost je njihove uže i šire socijalizacijske okoline.
Pripremile: Kristina Pauro, dipl. psiholog-profesor i Marina Župan, dipl. psiholog-profesor
Gdje su sve zaposleni psiholozi u socijalnoj skrbi u Istri?
U socijalnoj skrbi psiholozi se zapošljavaju u centrima za socijalnu skrb, dječjim domovima, ustanovama za djecu i mladež s poremećajima u ponašanju i ustanovama za osobe s različitim vrstama invaliditeta. Na području Istre djeluje šest centara za socijalnu skrb, dvije ustanove za nezbrinutu djecu, jedna ustanova za djecu i mladež s poremećajima u ponašanju, te nekoliko ustanova za osobe s različitim vrstama invaliditeta. Djelovanje psihologa u socijalnoj skrbi spada u područje psihosocijalnog rada koji obuhvaća rad s pojedincem, partnerima, obitelji, grupom itd. Psiholozi su u pravilu članovi timova zajedno sa socijalnim radnicima, defektolozima, pedagozima, pravnicima, odgajateljima i drugima.
Tko su klijenti centara za socijalnu skrb?
Klijenti Centra za socijalnu skrb su pojedinci, obitelji i grupe u krizi ili nevolji. Radi se o poremećenim odnosima, zlostavljanju u obitelji, razvodima brakova, zlostavljanju i zanemarivanju djece, problematičnim, asocijalnim i delinkventnim ponašanjima mladih, duševno bolesnim i tjelesno hendikepiranim osobama, nezaposlenima, siromašnima i dr. Takva stanja smanjuju životne šanse pojedinaca, narušavaju odnose u obitelji, potiču probleme u odgoju i ponašanju djece. U psihičkom smislu to se može očitovati kao: nisko samopouzdanje i samopoštovanje, razdražljivost, agresivnost, izbjegavanje socijalnih kontakata, tjeskoba, depresija, psihosomatske smetnje i drugo.
Čime se bave psiholozi u psihosocijalnom radu?
Profesionalno djelovanje psihologa pokriva relativno ograničen dio složenih osobnih, obiteljskih i socijalnih situacija klijenata. Ugroženim pojedincima, obiteljima i grupama pruža se pomoć i podrška na emocionalnoj, psihičkoj, te egzistencijalnoj i socijalnoj razini. Posao psihologa je vezan uz svakodnevne životne situacije, ali i planiranje budućeg života klijenta, njegov osobni rast i razvoj, položaj u obitelji, međuljudske odnose itd. Zbog vrste i težine problema psiholog je konstantno opterećen brojnim pitanjima i dvojbama: koji je stupanj nebrige i zanemarivanja moguće tolerirati ne izdvajajući djecu iz obitelji, jer bi izdvajanje, zbog dječjih osobnosti i drugih okolnosti, moglo biti pogubnije; što učiniti s maloljetnim delinkventom čije poteškoće nisu dostupne tretmanu u instituciji, a ne postoji druga institucija primjerena njegovim problemima; kako pomoći roditeljima „izgubljenim“ u zahtjevima koje nameće odrastanje djece, itd. Psiholog je dužan uvažiti različite poglede na svijet, razumjeti i pomagati osobama opterećenim različitim problemima koji često prelaze granice uobičajenog ljudskog iskustva.
Koja djeca se smještaju u dječje domove?
Većina djece smještene u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi dolazi iz obitelji u kojima su kroz duže vrijeme bila zanemarivana ili zlostavljana i svatko od njih nosi posljedice tih iskustava koja se očituju kroz više područja psihofizičkog razvoja. Djeca koja u obitelji nisu iskusila brigu i pažnju, teško razvijaju povjerenje u roditelje koje je temelj povjerenja i u ostale ljude. Nedostatak topline, suosjećanja i kvalitetne komunikacije u primarnoj obitelji, kao i nedovoljno razvijene socijalne vještine stvaraju poteškoće u formiranju vršnjačkih odnosa, kao i snalaženja u cjelokupoj socijalnoj okolini. Kako se tijekom odrastanja pokušavaju nositi sa situacijama za koje, obzirom na svoju dob, nisu zreli ni pripremljeni, njihova prva iskustva u rješavanju problema su neuspješna te im s vremenom počinje nedostajati vjere u vlastite sposobnosti, entuzijazma, optimizma. Uglavnom uče privlačiti pažnju na neprimjerene načine pa se u svakodnevnim situacijama često ističu neprimjerenim ponašanjima i bivaju etiketirani kao "problematični".
Kako izgleda posao psihologinje u Kući milosrđa – Caritasovom domu za djecu?
Dolaskom u Kuću milosrđa (Caritasova kuća za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi) djeci se nastoji osigurati uvjete za njihov zdravi razvoj koje nisu imali u svojoj primarnoj obitelji: nastoji se omogućiti da u obiteljskoj atmosferi, kroz međusobno prihvaćanje i povjerenje, polako izgrađuju svoju ličnost, stvaraju pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima, stvaraju prijateljstva kroz koja uče davati i primati ljubav, razvijaju povjerenje u druge ljude, rješavaju probleme na prihvatljive načine. Posao psihologa u dječjem domu vrlo je raznolik i prilagođava se potrebama pojedinog djeteta u određenoj fazi njegovog razvoja i boravka u ustanovi. Dolaskom u dom, djetetu se pruža podrška u suočavanju s pretrpljenim traumama, tugovanju, suočavanju sa stresom. Kroz izgrađivanje odnosa s drugim štićenicima i odgajateljima, dijete uči komunicirati i rješavati konflikte na prihvatljiv način, razmišlja o svojim ponašanjima i izborima koje čini, uči se odgovornosti.
Tijekom odrastanja svi se mi u određenim fazama života propitujemo tko smo i što želimo postići. Između ranog djetinjstva i adolescencije djeca počinju postavljati pitanja kakva su ona zapravo. U odnosu na ranije, slika o sebi postaje sve složenija i sve se više temelji na stavovima, uvjerenjima i odnosima s drugim ljudima. Temeljem povratnih informacija koje djeca dobivaju prvenstveno od roditelja, ali i odgajatelja u vrtiću, nastavnika u školi i drugih, oni postepeno izgrađuju svoj identitet. Doživljavajući sebe dobrim i prihvaćenim od strane okoline, dijete će manifestirati dobro adaptirano ponašanje u skladu s dobi i razviti odgovarajuće samopoštovanje. Odgoj s ciljem razvoja pozitivnih identiteta djece i adolescenata visokog samopoštovanja odgovornost je njihove uže i šire socijalizacijske okoline.
Pripremile: Kristina Pauro, dipl. psiholog-profesor i Marina Župan, dipl. psiholog-profesor