Tekstovi
Psihološka podrška terminalnim bolesnicima i članovima njihovih obitelji
Objavljeno u Glasu Istre u sklopu 4. tjedna psihologije 2011. godine.
Bolest je tamna strana života, tegobnije državljanstvo. Svatko tko se rodi dobija dvojno državljanstvo, u carstvu zdravih i u carstvu bolesnih. Premda se svi radije služimo dobrom putovnicom, prije ili kasnije svatko od nas je primoran pokazati isprave onog drugog mjesta.
Susan Sontag
O životu postoje mnoge teorije i objašnjenja, život se slavi od trenutka rođenja. Iako je smrt jednako čest događaj kao i život, o tome se ne razgovara i ne promišlja često.
Strah od smrti kao jedan od najjačih strahova svi prepoznajemo i zbog tih strahova dešava se da su ljudi osamljeni i napušteni baš kada im pomoć okoline najviše treba. Ne samo pomoć u zadovoljavanju osnovnih bioloških potreba, nego kada trebaju nečiju ruku, nekoga da ih razumije, da ih podrži, da im olakša bol i patnju.
Palijativna skrb je pristup kojim se bolesnicima suočenima sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima unapređuje kvaliteta života. Čini se to liječenjem boli i olakšavanjem ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema (Svjetska zdravstvena organizacija 2002.).
Terminalna skrb je dio palijativne skrbi koja često traje nekoliko mjeseci, tjedana ili dana na kraju života. Osnovne su joj svrhe ublažiti simptome napredovanja neizlječive bolesti i uspostaviti dobru komunikacij između bolesnika i okoline.
Terapija boli u palijativnoj medicini jedna je od osnovnih zadaća. Cecily Saunders definirala je pojam „totalne boli“ ovako: bol uz svoju organsku sastavnicu ima i emocionalnu, društvenu i duhovnu sastavnicu. Vodeći računa o tome jasno je da je dobra komunikacija polazište za psihološku pomoć oboljelom i njegovoj obitelji. Verbalna komunikacija sastoji se od govorenja i slušanja. Epiktet je rekao: „Priroda je čovjeku dala jedan jezik i dva uha - da bi dva puta više slušao nego govorio“. Važno je da to slušanje bude osjećajno, da se prepoznaju depresija, strah, ljutnja, osjećaj krivnje, povučenost, da se na dobar način potiče razgovor o tome. Pojašnjavanje raznih emocionalnih stanja i praktične upute mogu olakšati situaciju.
Empatija je sposobnost uživljavanja u situaciju i osjećaje druge osobe i uključuje prepoznavanje poruka neverbalne komunikacije. Ona je vrlo je važna u kontaktu s bolesnikom. Sama prisutnost neke osobe, uz razgovor, ali i uz periode šutnje može biti vrijedna podrška.
Društvena izolacija nastala zbog bolesti povećava napetost i depresiju kod bolesnika i važno je o tome razgovarati. Može se olakšati emocionalno izražavanje postavljanjem direktnih pitanja: Što je za vas trenutačno najgore? Što vas najviše brine u bolesti? Tko je u obitelji najviše pogođen vašom bolesti? …
Uz teškoće koje nosi sama bolest često se javljaju financijski i bračni problemi. Najbliže osobe postaju zasićene brigom i svakodnevnim naporima, udaljavaju se od bolesnika pod izgovorom da ne mogu gledati patnju, a u stvari često ne znaju što bi rekle. Reakcije bolesnika se često isprepliću s reakcijama obitelji. U obitelji dolazi do kriza i lomova komunikacije. Blokiraju se osjećaji kako bi „zaštitili“ jedni druge. Dolazi do preraspodjele uloga: zbog gubitka roditeljske uloge razvija se emocionalna bol, zbog preuzimanja novih poslovnih uloga javlja se nesigurnost i panika. Javlja se osjećaj krivnje, srdžbe, žalosti što sve dovodi do neadekvatnih oblika ponašanja. Potisnuti osjećaji mogu izazvati eksploziju ljutnje bolesnika, članova obitelji, osoblja koje skrbi za bolesnika.
Posebnu pažnju treba posvetiti djeci. Treba poticati njihovu prisutnost. Za njih su maštanja često gora od realnosti. Želja da ih se zaštiti može ih ustvari izolirati. Treba im dati mogućnost da pitaju i dati im jasne odgovore.
Prema principima palijativne skrbi bolesnik treba biti centralna ličnost skrbi, treba ga potaknuti na suradnju i na zajedničko planiranje raznih postupaka kako bi se što više olakšali posljednji dani života.
Zbog tih i drugih specifičnih situacija koje se javljaju u terminalnoj fazi bolesti, psihološka podrška i bolesniku i članovima njegove obitelji izuzetno je važna. Važno je pomoći da se osvijesti da će doći trenutak kada kontakt s bolesnikom može biti posljednji, kada se poduzelo sve što se moglo, da treba prihvatiti nemoć i pomiriti se s njom. I u periodu žalovanja podrška obitelji ne bi trebala izostati.
Danica Kuzmanović, psihologinja
Susan Sontag
O životu postoje mnoge teorije i objašnjenja, život se slavi od trenutka rođenja. Iako je smrt jednako čest događaj kao i život, o tome se ne razgovara i ne promišlja često.
Strah od smrti kao jedan od najjačih strahova svi prepoznajemo i zbog tih strahova dešava se da su ljudi osamljeni i napušteni baš kada im pomoć okoline najviše treba. Ne samo pomoć u zadovoljavanju osnovnih bioloških potreba, nego kada trebaju nečiju ruku, nekoga da ih razumije, da ih podrži, da im olakša bol i patnju.
Palijativna skrb je pristup kojim se bolesnicima suočenima sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima unapređuje kvaliteta života. Čini se to liječenjem boli i olakšavanjem ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema (Svjetska zdravstvena organizacija 2002.).
Terminalna skrb je dio palijativne skrbi koja često traje nekoliko mjeseci, tjedana ili dana na kraju života. Osnovne su joj svrhe ublažiti simptome napredovanja neizlječive bolesti i uspostaviti dobru komunikacij između bolesnika i okoline.
Terapija boli u palijativnoj medicini jedna je od osnovnih zadaća. Cecily Saunders definirala je pojam „totalne boli“ ovako: bol uz svoju organsku sastavnicu ima i emocionalnu, društvenu i duhovnu sastavnicu. Vodeći računa o tome jasno je da je dobra komunikacija polazište za psihološku pomoć oboljelom i njegovoj obitelji. Verbalna komunikacija sastoji se od govorenja i slušanja. Epiktet je rekao: „Priroda je čovjeku dala jedan jezik i dva uha - da bi dva puta više slušao nego govorio“. Važno je da to slušanje bude osjećajno, da se prepoznaju depresija, strah, ljutnja, osjećaj krivnje, povučenost, da se na dobar način potiče razgovor o tome. Pojašnjavanje raznih emocionalnih stanja i praktične upute mogu olakšati situaciju.
Empatija je sposobnost uživljavanja u situaciju i osjećaje druge osobe i uključuje prepoznavanje poruka neverbalne komunikacije. Ona je vrlo je važna u kontaktu s bolesnikom. Sama prisutnost neke osobe, uz razgovor, ali i uz periode šutnje može biti vrijedna podrška.
Društvena izolacija nastala zbog bolesti povećava napetost i depresiju kod bolesnika i važno je o tome razgovarati. Može se olakšati emocionalno izražavanje postavljanjem direktnih pitanja: Što je za vas trenutačno najgore? Što vas najviše brine u bolesti? Tko je u obitelji najviše pogođen vašom bolesti? …
Uz teškoće koje nosi sama bolest često se javljaju financijski i bračni problemi. Najbliže osobe postaju zasićene brigom i svakodnevnim naporima, udaljavaju se od bolesnika pod izgovorom da ne mogu gledati patnju, a u stvari često ne znaju što bi rekle. Reakcije bolesnika se često isprepliću s reakcijama obitelji. U obitelji dolazi do kriza i lomova komunikacije. Blokiraju se osjećaji kako bi „zaštitili“ jedni druge. Dolazi do preraspodjele uloga: zbog gubitka roditeljske uloge razvija se emocionalna bol, zbog preuzimanja novih poslovnih uloga javlja se nesigurnost i panika. Javlja se osjećaj krivnje, srdžbe, žalosti što sve dovodi do neadekvatnih oblika ponašanja. Potisnuti osjećaji mogu izazvati eksploziju ljutnje bolesnika, članova obitelji, osoblja koje skrbi za bolesnika.
Posebnu pažnju treba posvetiti djeci. Treba poticati njihovu prisutnost. Za njih su maštanja često gora od realnosti. Želja da ih se zaštiti može ih ustvari izolirati. Treba im dati mogućnost da pitaju i dati im jasne odgovore.
Prema principima palijativne skrbi bolesnik treba biti centralna ličnost skrbi, treba ga potaknuti na suradnju i na zajedničko planiranje raznih postupaka kako bi se što više olakšali posljednji dani života.
Zbog tih i drugih specifičnih situacija koje se javljaju u terminalnoj fazi bolesti, psihološka podrška i bolesniku i članovima njegove obitelji izuzetno je važna. Važno je pomoći da se osvijesti da će doći trenutak kada kontakt s bolesnikom može biti posljednji, kada se poduzelo sve što se moglo, da treba prihvatiti nemoć i pomiriti se s njom. I u periodu žalovanja podrška obitelji ne bi trebala izostati.
Danica Kuzmanović, psihologinja