Za Društvo psihologa Istre piše članica Snježana Grgić, mag. psych.

Što se sve može dogoditi u dvije godine? Može izbiti epidemija, primjerice koronavirusa. Dok se ljudi mirno smještaju u kuće kako bi smanjili zarazu, može se zatresti tlo u Zagrebu i Banovini. Taman kada se odvije dovoljno događaja i za jedno stoljeće, mogu pristići potresne vijesti o invaziji na Ukrajinu. Iako poprilično nevjerojatno zvuči, zbilja su to događaji kojima su započele 20-e ovog stoljeća. Neki od nas, kako bi valjda spasili što se spasiti da, pohrlili su u dućane i ljekarne, protresli police sa uljem i jodom, napunili smočnice jer, ako ništa drugo, apokalipsa ne sjeda dobro na prazan želudac.

No, kad malo promislimo, hoće li nas zbilja zalihe ulja u špajzi spasiti od gladi? Mogu li nas, do sad zaboravljene, pilule joda spasiti u slučaju nuklearnog napada? Jesu li nam uistinu brašno i toaletni papir ključni suputnici u današnjoj krizi? Kakva to pomama obuzima ljudski um?

Ono što se događa, u stručnoj se literaturi naziva paničnom kupnjom. Panična je kupnja ponašanje koje se obično pojavljuje u ranim fazama situacije katastrofe, primjerice kada se dogodi potres, tsunami, pandemija, rat… Takva se kupnja odnosi na nabavku iznimno velikih količina nekih proizvoda zbog doživljaja prijetnje i očekivanje oskudice tih proizvoda ili rasta cijena.

Paničnu kupnju, koja je vezana uz neku situaciju, valja razlikovati od poremećaja nakupljanja (eng. hoarding) kojeg karakterizira sakupljanje stvari kroz duži vremenski period, uz prisutnu teškoću bacanja viška stvari zbog izrazite potrebe da se te predmete sačuva, što dovodi do zatrpavanja mjesta stanovanja i dezorganiziranosti osobe. Nakupljanje je obično duže prisutno, često traje godinama, dok je panična kupnja sporadična to jest vezana uz određene situacije i javlja se kao reakcija na percipiranu prijetnju ili katastrofu.

Također, panična kupnja razlikuje se od kompulzivne kupnje. Kompulzivno kupovanje očituje se opetovanim i pretjeranim kupovanjem, pri čemu je osoba primarno usmjerena sam proces kupnje, traženja, biranja, naručivanja proizvoda, a manje je usmjerena na korištenje proizvoda. Nakon kompulzivne kupnje često doživljava osjećaj krivnje i žaljenja (Bentall i sur., 2021; David i sur., 2021).

Zrno po zrno pogača, rola po rola palača

Paničnoj smo kupnji svjedočili i na početku epidemije koronavirusa. Inspiracija za mnoge memove tako je bila nestašica toaletnog papira početkom epidemije koronavirusa. Društvene mreže preplavile su fotografije praznih polica, u mnogim zemljama širom svijeta bio je ograničen broj pakiranja toaletnog papira koje kupci mogu kupiti prilikom jedne kupovine, a u nekim je slučajevima reagirala policija nakon što je među kupcima toaletnog papira došlo do fizičkog obračuna. Cijene rola toaletnog papira na internetu su dosegle i više od stotinu dolara, zabilježeni su brojni slučajevi krađe iz javnih zahoda, a neke su radijske postaje u nagradnim igrama dijelile role troslojnog papira (Jutarnji.hr, 2020).

Slično se događa i danas, kada zbog vijesti o napadima na Ukrajinu, straha od nestašice proizvoda i straha od nuklearnog napada, ljudi masovno kupuju ulje, jod, brašno, strane valute, benzin… Panična kupnja na taj način može dovesti do privremene oskudice proizvoda jer dolazi do neravnoteže između potražnje i mogućnosti isporuke, a to dovodi i do rasta cijena. Krajnja posljedica može biti nemogućnost dolazaka do proizvoda potrebnih za život za neke skupine ljudi, primjerice starije osobe ili siromašnije osobe koje nisu mogle stvoriti zalihu. Takav oblik kupnje može dovesti do gužva u dućanima, što u uvjetima pandemije može dovesti do većeg širenja bolesti. Mediji i društvene mreže prenose fotografije praznih polica, fotografije se šire dalje, što može povisiti osjećaj tjeskobe i panike. Ukoliko vlasti neadekvatno komuniciraju pri reakciji na paničnu kupnju te šalju oprečne poruke, to može narušiti povjerenje građana, što dovodi do daljnjeg rasta tjeskobe i panike.

Događa li se panična kupnja samo u posljednje dvije godine?

Zanimljivo je primijetiti da epidemija kupnje toaletnog papira 2020. nije bila jedina takva u povijesti čovječanstva. Relativno nedavno, 1973. senator Harold V. Froehlich, zbog prethodne je nestašice benzina i mesa, u jednoj kasnovečernjoj emisiji izrazio kako se očekuje nestašica toaletnog papira. Rezultat – kupci su idućeg dana pohrlili u dućane i pokupovali koliko god je toaletnog papira bilo moguće kupiti. Ta je groznica trajala oko tri tjedna. Završila je tek kada su ljudi shvatili da nestašice zapravo nema (Somani i Kumar, 2021). Isti obrazac ponašanja javljao se i u drugim situacijama. Kada je Španjolska gripa stigla u Britaniju, došlo je do nestašice lijekova. U Kini, 2003. godine, tijekom epidemije SARS-a došlo je do panične kupnje soli, octa, biljnog ulja, maski i lijekova, što je dovelo do privremene oskudice. Kupnja flaširane vode buknula je kod pojave uragana Ike 2008., Irene 2011., Sandy 2012. i Arthur 2014. (Bentall i sur., 2021; Leung i sur., 2021; Shoib i Arafat, 2021; Somani i Kumar, 2021).

Ovi nas podaci barem mogu utješiti da nismo jedini koji smo pomislili „Ako kupim dovoljno toaletnog papira – neću se zaraziti; a od viška ulja u špajzi – neću biti gladan/na.“

Javlja se pitanje zbog čega se u kriznim situacijama ponašamo neracionalno i panično se hvatamo za police obližnjeg dućana? Kako strah može toliko zamagliti ljudski um da smo danas spremni nadograditi smočnicu, a jučer nismo imali volje otići do dućana kupiti nešto zdravije za jesti, dok nam je u ormaru stajalo samo pola vrećice čipsa od vrhnja i luka? Nalazimo li se u kroničnom nedostatku empatije jer ne razmišljamo hoće li ostati dovoljno toaletnog papira i joda za susjeda Bogdana s trećeg kata?

Karakteristike osoba povezane s paničnom kupnjom teško je istraživati jer se to ponašanje obično događa kada nastanu neočekivani, nenadani i vrlo intenzivni događaji koji zahvaćaju veći broj ljudi. Ipak, istraživanja postoje, a dio radova nastalo je tijekom pandemije koronavirusa. Nekoliko je teoretskih modela kojima se pokušava pojasniti panična kupnja. Oni sagledavaju paničnu kupnju kroz mehanizme suočavanja, psihologiju grupa i konformizam, evolucijski kontekst, Maslowljevu teoriju motivacije, teorije privrženosti i druge (Bentall i sur., 2021; Shoib i Arafat, 2021; Yau i sur. 2020; Yuen i sur., 2021). Neki čimbenici koji su prisutni u većini modela su povratak osjećaja kontrole, percipirana vjerojatnost nestašice, evolucijska korisnost sakupljanja i socijalna zaraza strahom unutar grupe.

Povratak osjećaja kontrole

Bilo koja nagla promjena može preplaviti pojedinca, što energiju i kognitivne sposobnosti to jest razmišljanje, odlučivanje, rasuđivanje i pažnju usmjerava samo na izvor prijetnje. To je važno kako bismo se mogli snaći, pravovremeno reagirati i spasiti, ali ima svoju funkciju jedino ako zbilja možemo utjecati na prijetnju. Kada na prijetnju ne možemo utjecati, poput situacije napada Rusije na Ukrajinu ili izbijanja pandemije koronavirusa, usmjeravanje naših kognitivnih kapaciteta samo na taj izvor prijetnje nije nam funkcionalno i odmaže nam u svakodnevnom funkcioniranju. Onda se osjećamo bespomoćno i gubimo osjećaj kontrole, što je vrlo neugodan osjećaj i normalna reakcija je da ga pokušamo umanjiti. Jedan od načina suočavanja sa gubitkom kontrole je usmjeravanje na rješavanje problema. Budući da se radi o situaciji u kojoj malo toga možemo kontrolirati, ljudi se tada usmjeravaju na nešto što mogu napraviti i što će im dati osjećaj kontrole, a to je upravo kupnja ulja u dućanu, zamjena valuta, kupnja toaletnog papira – što dovodi do barem trenutnog olakšanja (David i sur., 2021; Leung i sur., 2021; Shoib i Arafat, 2021; Yuen i sur., 2021).

Percipirana vjerojatnost nestašice

Ono što je izrazito povezano sa paničnom kupnjom je percipirana vjerojatnost nestašice. Ona se odnosi na to koliko smo uvjereni da će određeni proizvod ubrzo nestati sa polica. Ukoliko određenog proizvoda nema, sloboda izbora nam je ograničena te se bojimo da ćemo ostati bez te mogućnosti. Prazne police prijetnju čine još vidljivijom. Ako proizvod smatramo jako važnim, a istodobno je prisutna i visoka prijetnja da će proizvod biti nedostupan, imamo tendenciju započeti s paničnom kupnjom kako bismo vratili osjećaj kontrole. Percepcija oskudice može dovesti i do doživljaja konkurencije i natjecateljskog sklopa jer nam drugi postaju suparnici koji bi mogli doći do vrijednog proizvoda prije nas, čime mi ostajemo bez onog što nam je nužno. To se očituje u agresivnim ponašanjima koja se javljaju kod nekih kupaca kako bi pobijedili u tom natjecanju. Valja napomenuti kako su to mehanizmi koji se ne odvijaju eksplicitno, na svjesnoj razini, već djeluju automatski. Ipak, kada ih osvijestimo, možemo na njih utjecati (David i sur., 2021; Garbe i sur., 2020; Kirka i Rifkinc, 2020; Leung i sur., 2021; Shoib i Arafat, 2021; Yuen i sur., 2021).

Evolucijska korisnost sakupljanja

Trik koji su jako dugo godina koristili naši predci kako bi odgovorili na promjenjive vremenske uvjete, dolazak suše i nestanak hrane – bio je sakupljanje i gomilanje zaliha hrane kada je ona bila dostupna. To je jedna od vrlo važnih strategija koja je ljudskoj vrsti omogućila opstanak i dovela nas do vremena u kojem živimo danas. Naše tijelo i naši geni uvježbani su stvarati zalihe u prijetnji nestašice hrane kako bismo smanjili nadolazeći rizik gladi. Uvjeti života u povijesti često su nas suočavali sa oskudicama hrane. Tek kratki vremenski period dostupni su nam dućani i supermarketi sa namirnicama iz različitih dijelova svijeta. Tijelo i geni nisu nam se stigli prilagoditi na nove okolinske uvjete i sada se aktivira isti mehanizam koji je bio prisutan dok smo se razvijali, drugim riječima: koristimo „trik“ koji nam je pomogao da opstanemo kao vrsta – i danas gomilamo zalihe (Kirka i Rifkinc, 2020; Leung i sur., 2021).

Socijalna zaraza strahom unutar grupe

Strah je jedna od osnovnih emocija. Javlja se u situaciji prijetnje i ugroze te je vrlo korisna emocija koja nas upozorava da smo u opasnosti i potiče nas da se zaštitimo. Tada se naše tijelo aktivira za borbu, bijeg ili se zamrzne. Da ljudi nikada nisu osjetili strah vjerojatno se ne bi mogli zaštititi od prijetnji u prirodi s kojima su se susretali. Prema tome, logično je razviti mehanizam kojim će se strah brzo proširiti unutar veće skupine ljudi. Kada samo nekoliko osoba iz skupine može vidjeti prijetnju, strah je znak ostalim članovima da bi bilo dobro da nešto poduzmu kako bi se zaštitili. Upravo je socijalna zaraza strahom jedan takav mehanizam. Podvrsta je grupnog konformizma ili utjecaja većine pri čemu druge osobe vidimo kao izvor informacija za usmjeravanje vlastitog ponašanja. Konformiramo se s drugima zato što vjerujemo da je njihovo tumačenje nejasne situacije točnije nego naše i da će nam ono pomoći u izboru odgovarajućeg načina ponašanja. Pri tome, ljudi će biti skloniji konformirati se grupi kada je situacija nejasna, krizna i kada su drugi ljudi stručnjaci. U ovom slučaju mi vidimo druge članove naše skupine kako kupuju određene proizvode – ulje, jod, toaletni papir… Možda nismo sigurni zbog čega oni to rade, ali mehanizam socijalne zaraze strahom je toliko snažan, da u ovoj situaciji, koja nam je nejasna i krizna, automatski počnemo razvijati nelagodu i strah da ćemo baš mi ostati bez ulja i joda. Tada nam se povećava želja za tim proizvodima pa brže-bolje pohrlimo u dućane osigurati vlastitu egzistenciju. Kada ih kupimo vraćamo osjećaj kontrole, sigurnosti i dobivamo utjehu jer dobivamo informaciju da smo se uspješno pobrinuli za sebe. Nažalost, u doista nejasnoj i zbunjujućoj situaciji moguće je da drugi ljudi nisu ništa informiraniji i točniji nego mi sami. Ako su drugi ljudi krivo informirani i mi ćemo preuzeti njihove pogreške i kriva tumačenja (Aronson i sur., 2005; Leung i sur., 2021; Shoib i Arafat, 2021; Yuen i sur., 2021).

Je li to sve?

Nije. Ljudsko je ponašanje vrlo kompleksno i na njega djeluju brojni činitelji. Još neki čimbenici povezani sa paničnom kupnjom koji su se promatrali u istraživanjima jesu nedostatak povjerenja u autoritete, percepcija prijetnje, netolerancija na neizvjesnost, prisutnost drugih stresora, osobine ličnosti (savjesnost, emocionalne stabilnost, iskrenost-poniznost) te način komunikacije medija i vlasti (Bentall i sur., 2021; David i sur., 2021; Garbe i sur., 2020).

Ono što dodatno doprinosi nepromišljenim reakcijama vođenim emocijama u današnje vrijeme jest činjenica da smo svi već iscrpljeni od događanja u posljednjih dvije, tri godine. Pandemija, potresi, drugi životni događaji koje je svatko pojedinačno proživljavao dovode naše tijelo u stanje kroničnog stresa i iscrpljenosti. Znamo da se stresni odgovor organizma, pod nazivom „opći adaptacijski sindrom“, odvija u tri faze (Hudek-Knežević i Kardum, 2006). Prva faza se naziva reakcija alarma, a može trajati nekoliko sati do nekoliko dana. Na samom početku ove faze tjelesne obrane djeluju na nižim razinama efikasnosti od normalnih. Nakon toga dolazi do mobilizacije tjelesnih resursa, do povećanja aktivnosti nadbubrežne žlijezde, kardiovaskularne i respiratorne funkcije. Zatim slijedi faza otpora u kojoj je stresni podražaj relativno konstantan, ali se smanjuje otpornost na druge podražaje. Ako je stresni podražaj produžen, organizam ulazi u fazu iscrpljenja. U toj fazi neuroendokrini sustav ima smanjen kapacitet za izlučivanje hormona koji štite organizam od stresa. Organizam tada postaje osjetljiviji na bolesti i imamo manje energije za usmjeravanje pažnje, koncentraciju, rasuđivanje i donošenje odluka.

I sada, kada imamo neke smjernice pri odgovoru na pitanje zašto se javlja panična kupnja, možemo se pozabaviti pitanjem „Kako se snaći u tim gužvama u dućanima, da li im se pridružiti ili se zaustaviti i promisliti je li mi taj trošak sada potreban?“ Smjernice se mogu podijeliti u nekoliko skupina (Arafat i sur., 2021; Bentall i sur., 2021; David i sur., 2021; Jokić-Begić, 2022; Kirka i Rifkinc, 2020; Leung i sur., 2021; Shoib i Arafat, 2021; Singh i sur., 2021; Taylor, 2021; Yuen i sur., 2021):

Preporuča se da vlasti i trgovci

• Točno, jasno i redovito komuniciraju prema javnosti dokaze da imaju dovoljno proizvoda i da odlučno upravljaju situacijom, primjerice detaljni podaci o zalihama u skladištu i vrijeme potrebno da se skladište popuni ukoliko se zalihe potroše. Preduvjet za takvu komunikaciju je postojanje povjerenja između građana, vlasti i trgovaca. 
• Ograniče kupnju određenog proizvoda po kupcu.
• Iskreno i bez paničarenja kažu ukoliko će doći do oskudice te predstave koji je plan u tom slučaju.
• Osiguraju optimalne i dostupne cijene nužnih proizvoda.
• Surađuju sa ekspertima vezanim uz krizni događaj.
• Komuniciraju poruke koje uvažavaju osjećaje ljudi koji se uključuju u paničnu kupnju, pokazuju razumijevanje i ističu prosocijalno ponašanje, altruizam i suradnju te moguće negativne posljedice uključivanja u paničnu kupnju, npr. „Razumijemo da ste zabrinuti, ali kupovanje veće količine nego što vam je potrebno može dovesti do toga da ranjivije skupine ostanu bez određenog proizvoda.“
• Reagiraju na i razrješavaju netočne informacije.
• Postave edukativne poruke u trgovačkim lancima vezane uz paničnu kupnju koje potiču društvenu odgovornost i senzibilnost prema drugima.
• Educiraju javnost o paničnom kupovanju, njegovim uzrocima i do čega dovodi.
• Uče ljude adekvatnim strategijama suočavanja, smanjivanja tjeskobe i anksioznosti.

Uloga medija

• Mediji mogu imati važnu ulogu u podizanju svijesti o paničnoj kupnji.
• Primjeri pozitivne komunikacije medija su prijenos jasnih informacija od vlasti, stišavanje glasina i lažnih vijesti, opisivanje društvenog utjecaja panične kupnje.
• Negativni i potencijalno opasni primjeri komunikacije medija su isticanje panične kupnje, korištenje jezika koji naglašava senzacionalizam i okrivljava vlast ili građane, usmjeravanje na fotografije praznih polica.

Što može učiniti pojedinac

• Educirati se kako graditi vlastitu otpornost i kako očuvati mentalno zdravlje.
• Prihvatiti da je u redu osjećati neugodne intenzivne emocije (strah, ljutnju, tugu, nemoć, zbunjenost, u redu je i osjećati se indiferentno…). Kada bismo trebali biti tjeskobni, ako ne sada?
• Brinuti o vlastitom tijelu. Osigurati si kvalitetan san, dobro jesti, vježbati, boraviti u prirodi.
• Održavati rutinu. Rutina pomaže u vraćanju osjećaja kontrole i sigurnosti.
• Ograničiti si vijesti. Odredite si vrijeme u danu i iz kojih izvora ćete čitati/slušati vijesti i pokušajte se držati toga.
• Razgovarati sa drugima o svojim osjećajima, o situacijama koje nas brinu, odvojiti vrijeme za druženje i aktivnosti sa drugim ljudima.
• Primijetiti ukoliko se uključujemo u paničnu kupnju i postaviti si pitanje je li nam zbilja potrebna tolika količina proizvoda.
• Koristiti humor.
• Usmjeriti se na disanje.
• Istražiti što je mindfulness.
• Pronaći način na koji možemo izraziti svoje osjećaje, npr. slikanje, pisanje, plesanje, pjevanje…
• Brinuti za druge, uključiti se u volontiranje, pronaći neki mali način kako možemo pomoći susjedu, usrećiti nekoga.
• Možda se čini previše provoditi sve ove aktivnosti i ulagati toliko vremena u sebe, ali vrijedi! Mi smo ti koji živimo i za aktivno sudjelovanje u životu prvo je važno pobrinuti se da se mi osjećamo dobro. Nakon toga imat ćemo dovoljno snage za suočavanje sa drugim životnim obvezama. Ako ne stignemo napraviti sve kako smo planirali i očekivali od sebe, to je u redu. Nalazimo se u izvanrednim okolnostima i u redu je da smo malo sporiji, da nam treba nešto više vremena za obavljanje redovitih aktivnosti, da se osjećamo zabrinutije nego inače i da nam je potrebno više podrške. A ukoliko primjetite da vam ove strategije ne pomažu, te se duže vremena osjećate intenzivno tjeskobno i ne možete obavljati svakodnevne aktivnosti obratite se stručnjacima za psihičko zdravlje. Važno je potražiti podršku kada nam je potrebna. Dostupna savjetovališta u Istarskoj županiji možete potražiti na linku https://dpi.hr/savjetovalista

Taylor (2021) tvrdi da nestašica proizvoda uzrokovana paničnom kupnjom obično traje 10-ak dana. Ako je to točno, ubrzo će ulje biti natrag na policama. Kako smo već iscrpljeni, dolazit će novi proizvodi na red. Meni je sve u redu dok mi ne diraju čokoladu, kavu, bojice i knjige. Ako i to počne nestajati, kažu da čovjek može izdržati više nego što misli da može, pa ću se, nadam se, već nekako suočiti i sa time.