Tekst preuzet s portala Glas Istre (objavljen u Tjednu psihologije 2023.). Autor: Matej Čuljak, psiholog, psihoterapeut

Kako naći vrijeme za sebe kad si uvijek na raspolaganju drugima? Kako naći vrijeme za svoju obitelj? Djecu? Kako se uopće dovedemo u to stanje da nam naše vrijeme nije bitno?

Kada govorimo o granicama, svi pomislimo na djecu. Djeca su nepredvidljiva, ne shvaćaju opasnost, nemaju pojam vremena, ne mogu odgoditi svoje želje, nemirna su. Sad zamislite odraslu osobu i vidjet ćete da se na neke od njih odnosi sve ovo što smo za djecu naveli. Kako to? Zato što i nama odraslima trebaju granice. Zato da bismo se više cijenili, a posljedično će nas i drugi više cijeniti i poštovati.

Kako naći vrijeme za sebe kad si uvijek na raspolaganju drugima? Kako naći vrijeme za svoju obitelj? Muža? Djecu? Kako se uopće dovedemo u to stanje da nam naše vrijeme nije bitno? Ima više uzroka ovakvog ponašanja koje je unutar osobe duboko ukorijenjeno, ponekad toliko duboko da to osoba doživljava kao neodvojivi dio sebe.

Jedan od uzroka može biti odrastanje u sredini u kojoj smo morali izbjegavati reći “ne” kako bi drugi bili sretni. Osobe koje imaju problema s ovim, općenito su jako osjetljive na emocionalan podražaj. Tako da one od malih nogu pokušavaju udovoljiti drugima i učiniti ih sretnima (people pleasers). Moguće je da su takve osobe odrasle u obitelji u kojoj su ih učili da se izbjegavaju konflikti umjesto da se s njima suočavaju kako dolaze.

To je situacija kada bi mi nekome i prigovorili što iskorištava našu dobrotu, kada vidimo da nas se iskorištava, ali nemamo snage. Izboriti se za sebe ponekad znači ući u sukob s drugima, a cijelo djetinjstvo su nas učili da izbjegavamo konflikte. Još jedan mogući scenarij je da su roditelji rješavali sve situacije u kojima smo se kao dijete nalazili.

Problem je i interakcija koju imamo s roditeljima tijekom djetinjstva. Djeca od malih nogu uče iščitavati naše emocije i probleme koji nas muče, bez obzira koliko mi njima govorili da je sve u redu. Djeca jednostavno “namirišu” da nešto ne štima. Odgovaranjem da je sve u redu, mi djeci indirektno govorimo da ne slušaju svoju “intuiciju”, da taj osjećaj koji imaju nije istinit. Roditelji, tada moraju imati na umu da se dijete u fazi odrastanja formira u osobu, gradi svoju ličnost i da se neminovno naši “karakteri” moraju sukobiti. Jedna stvar je sukobiti se u smislu manjeg “okršaja”, a potpuno druga stvar je “nokautirati” dijete, da se tako izrazim.

Ja recimo u fazi “manjeg okršaja” dozvoljavam da me djeca u nešto uvjere, odnosno da ne moram (i ne mogu) ja, kao roditelj, uvijek biti u pravu. Nakon nekoliko situacija u kojima roditelj “nokautira” dijete jer mu nikad ne dozvoljava da bude u pravu, dijete je u strahu zauzeti se za sebe. Zauzimanje za sebe znači bol, a svi ju izbjegavamo. Nagonski dio nas samih nam šalje signale da zauzimanje za sebe ima cijenu.

Sve ove navedene situacije itekako imaju veze s našim granicama i postavljanjem istih. Postavljanje granice znači da cijenimo sebe i svoj integritet. Mi odrastanjem utječemo na osjetljivost tih granica. Normalno da ako smo 100 puta ugasili “unutarnji alarm”, koji nas je upozoravao na proboj granica, da je on izgubio svoju svrhu i funkciju. Upalite ponovno svoj alarm i vodite računa o sebi.